Intervju s košarkašicama

Kao gošće na učeničkom natjecanju Lino višebojac u našoj školi bile su košarkašice KK Brod na Savi Mihaela Lazić, Marina Akšamović Ćurković i Edita Poljac. S njima su razgovarale naše novinarke Monika Tomljenović i Erika Ribičić, učenice 8.b

                                                                                                                                                                                                               M: Naša škola ima dugu košarkašku tradiciju:  između ostaloga, možemo se pohvaliti da je prve košarkaške korake u našoj školi napravila i hrvatska reprezentativka Jelena Ivezić. Zato nam je drago što ste ovdje -  dobrodošle!

Cure: Hvala!

E: Osjećate li vas tri, s obzirom na mladost i snagu u sebi, i želju da nastavite Jeleninim koracima?

Edita: Da, ja gledam svaku njezinu utakmicu sa reprezentacijom i u glavi si zamišljam da jednog dana želim biti kao ona.

E: Kada ste počele trenirati?

Marina: Ja sam počela s 12 godina, a sada imam 27 pa neka si čitatelji sada izračunaju koliko je to godina.

Mihaela: Ja treniram već 5 godina.

Edita: Ja 3.

E: Koliko često?

Mihaela: Pa imamo svaki dan trening navečer, a sada ovisno o školi, kada možemo imamo i dva treninga. Popodne i ujutro.

M: Je li vam teško uskladiti obveze?

Mihaela: Pa, kada nešto voliš ništa nije teško.

E: Dogodi li vam se da poželite odustati?

Marina: Pa evo ja ću odgovoriti na ovo pitanje jer sam malo više iskusnija od njih. Često se događa, svakom sportašu, da u pojedinim trenutcima hoće odustati, ali najviše se odustaje zbog nekih ozljeda, ali mislim da i ako se ozlijediš ne treba odustati, nego se nastaviti boriti zato što je to jednostavno sport. Moraš biti prvi i to je to!

E: Pročitale smo da si mama i vidjele smo fotografije sina, koji je usput predivan, ali izgledaš tako mlado da ti ne možemo reći vi…(na ovo se Marina smije, a osmijeh joj je doista prekrasan) Kako se osjećaš sada kad si se vratila u klub?

Marina: Vratila sam se nakon dvije godine, stvarno su me puno nagovarali iz kluba, ali ja sam rekla da kada budem spremna da ću se vratiti, a to je bilo ove sezone. Bila mi je želja igrati zato što je ovo prvi puta da igram u svome rodnom gradu prvu ligu, to mi je bio motiv i poticaj da se vratim, ne mogu reći da dolazim baš na svaki trening. Jednostavno ne stignem se organizirati zbog malog djeteta i zbog fakulteta, ali to je to. Uspijevam nekako.

E: A jesu li ti treninzi sada teži i naporniji nego kada si počinjala?

Marina: Sada su mi lakši.

M:Pročitali smo da imate novoga trenera, je li vam on zahtjevniji od staroga, ili?

Marina: Trener je dobar, malo je zahtjevniji i možda ove mlade cure misle da je grub ili da se previše dere ili da puno zahtijeva, ali on  je stvarno med i mlijeko za ono što ih čeka ako se misle baviti profesionalno košarkom. Tako da neka budu uz njega i neka ga slušaju i dobro će proći.

E: A što misliš, može li se roditeljstvo i karijera uskladiti?

Marina: Pa iskreno neka prava,profesionalna karijera i roditeljstvo sumnjam, ali može se pokušati, ali mislim da je to vrlo teško. Kada dođeš u neke godine, ne sada kao ja, malo starije, onda shvatiš da ti je košarka tj. , sport općenito na  drugom mjestu, a da ti je dijete i privatni život broj 1.

M: Edita, trebala je doći Ema. Je li ti to sestra ?

Edita: Da, to mi je starija sestra.

M: Ima li između vas  neke ljubomore ili si pomažete i potičete jedna drugu?

Edita: Pa pomažemo si i potičemo jedna drugu.

M: Ti ideš u 7. razred?

Edita: Da.

M: Je li tebi teško uskladiti obveze?

Edita: Pa nije, za sada. I profesori mi izlaze u susret i popuštaju ovisno o mojim izostancima.

M: Što kasnije misliš upisati?

Edita: Klasičnu gimnaziju.

M: A fakultet ? Misliš li upisati nešto vezano uz sport ili nešto drugo ?

Edita: Da, pa voljela bih otići na koledge kao što je Antonija Božić iz našeg kluba iz srednje škole otišla u Ameriku i to zapravo najviše želim.

M: A to je nešto vezano uz sport ili?

Edita: Da ondje ideš na fakultet i igraš košarku, a oni ti plaćaju školarinu i školuješ se.

M: Mihaela, tebe nazivaju „košarkaško čudo od djeteta“. Kako se osjećaš kada te tako nazivaju?

Mihaela: Naravno da se lijepo osjećam, ali to nije ništa da se umislim nego mi je to samo motiv da i dalje treniram jer vidim da se trud i odricanje isplati.

M: U koju školu ideš?

Mihaela: Idem u prvi razred klasične gimnazije.

E: Što je MVP?

Mihaela: MVP znači najkorisniji igrač utakmice.

M: Kako je igrati u reprezentaciji, a kako u klubu? Što je bolje?

Mihaela: U klubu je lijepo igrati, tu su ti najbolje prijateljice, ali u reprezentaciji je nešto posebno i imaš taj dres na sebi. I to je veliko iskustvo i naučiš nešto zato što su ondje najbolje igračice iz Hrvatske. Radi se puno jače i više naučiš.

M: Kako su reagirali tvoji prijatelji kada su čuli da ideš u reprezentaciju?

Mihaela: Pa bili su sretni, ponosni i čestitali su.

M: Postoji li ljubomora između tebe i suigračica?

Mihaela: Pa mislim da ne, ne postoji. Nadam se da ne.

E: Pročitale smo da si visoka 166 cm. Znači li to da visina nije toliko bitna za odličnog košarkaša?

Mihaela: 166,5 cm! Pa trenutno ne, ali možda u budućnosti „usfali“ koji centimetar, ali ne smeta mi to.

E: Tko vam je bio najveća potpora i idol?

Marina: Meni je… Pa nitko, sama sam počela trenirati u osnovnoj školi. Svatko se bavi nekim sportom. Bilo je pitanje hoću odbojku ili košarku zbog visine, ali nekako mi je više naginjala košarka, a i tata mi je trenirao košarku pa možda malo vuče na tu stranu, ali sama sam odlučila.

M: Znači tata je bio veća potpora?

Marina: Pa da.

Mihaela: Kod mene je presudio dida, on je igrao dugo godina košarku pa me nagovorio.

Marina: Trebala je igrati nogomet!

Edita: Kod mene je isto tata trenirao pa sam i ja probala i svidjelo mi se.

M: Znači sve od obitelji?

Cure: Da.

M: Hvala vam puno na razgovoru i hvala što ste bile u našoj školi!

Cure: Hvala vama!

LINO  VIŠEBOJAC  u  našoj  školi

     Nakon grozničavog iščekivanja i priprema u kojima smo svi rado sudjelovali, napokon se 26. studenoga u našoj školi održao Lino višebojac. Natjecanje je to učenika hrvatskih osnovnih škola  koje se već deset godina održava pod pokroviteljstvom Podravke, T-coma i Sportskih novosti.

     Bilo je jako zanimljivo i više nego zabavno. Natjecali su se najbolji učenici-predstavnici od 1. do 8.razreda iz matične i područnih škola. Pobjednicima su na kraju proglašeni Laura Sudar(5.razred) i Antonio Miloš(6.razred). Svima natjecateljima su uručene vrećice s poklonima, a najbolji su dobili pehar i Lina - plišanu igračku  za uspomenu. Gošće, koje su vrijedno pomagale natjecateljima u svim disciplinama, bile su Mihaela Lazić, Edita Poljac i Marina Akšamović Ćurković, košarkašice iz ŽKK Brod na Savi, njihov trener Boris Virag te gosti iz Zagreba. Sportska dvorana bila je prepuna oduševljenih navijača, a atmosfera u dvorani odlična. Uz sve to djeci se posebno svidjela maskota Lino.

                   Pozdravni govor održala je naša ravnateljica Darija Jozić Ratković, a cijeli program je otvorio načelnik Općine Oriovac Antun Pavetić. Nakon toga slijedio je program koji su izveli učenici naše škole: bećarce je,uz pratnju malih tamburaša, pjevala Ema Brdarević, Ilijaševićevu pjesmu „Mjesto“ recitirala je Dajana Ivičić, a njegove kratke šaljive igrokaze izveli su nam učenici osmih razreda. Plesali su nam mali „Maslačci“, a Valentina Pesić pročitala nam je svoj prekrasni sastavak „Voljela bih da smo svi uvijek sretni“.                                              

Osim sportskih natjecanja, Linov žiri birao je i najbolju masku i najbolji transparent. Najbolji transparent napravio je 8. razred iz Slavonskog Kobaša koji su imali nacrtanog Lina u narodnoj nošnji uz bećarac koji je voditelj počeo pjevati:

„Priko šora pružio se lanac
ide Lino i pjeva bećarac.
Šokac Lino hodi sa salaša
dolazi do kobaških osmaša.
Pozdravlja ih, njima sen veseli
pobjedit će, veselo on veli.“

   .  Također,  Lino je vidio najbolje maskirane učenike: učenike 1.razreda iz Kobaša koji su,  sa svojom „mamom“ (učiteljicom) Ivanom Franić, bili obučeni u male medvjediće.  

      Uz sve ovo, naši učenici su „poletjeli“ s tribina u Jadranka express (vlakić koji tradicionalno pokreće i vozi Jadranka Lakuš iz Podravke),a vlakić je u trenutku je preplavio dvoranu pa je čak i igra stala, odnosno naši višebojci nisu mogli na svoja „radna mjesta“. Šestašica Mihaela Orašinović trenira odbojku, ali se okušala u nogometu protiv košarkašice Marine, te je pobijedila, ali samo zbog domaćeg terena.

      Matija Kikić iz Sl.Kobaša okušao se u košarci protiv košarkašica Mihaele i Edite, ali je također bilo izjednačeno pa je pobjeda pripala Matiji zbog domaćeg terena.

       Lino je u našoj školi našao i svoga pomoćnika koji će na finalu Line višebojca plesati s njim i zabavljati publiku kao što je Lino nas zabavljao - Dominika Jurića.                                                                                

        Svaki razred izradio je svoj plakat u kojemu su neki pisali o posebnom sportašu,npr. o  Dariju Srni, Antoniji Mišuri, Mariu Mandžukiću, dok su drugi pisali  o sportovima u Hrvatskoj i svijetu. Posebno su bile zanimljive stope koje su vodile od ulaza u školu do dvorane te su išle i po zidovima pa čak i po prozorima. Na balkonu dvorane nalazio se transparent na kojemu je pisalo ime škole i imena svih učenika. Voditelj je oraspoložio publiku pjevanjem himne Line višebojca te sa svojim zabavnim komentarima u kojima su uživali i mali i veliki. Dvorana nam je bila ukrašena sa znakovima Line i Podravke. Najzanimljivija disciplina je bila skakanje u vrećama u kojoj su manji natjecatelji i padali, ali hrabro su se borili za svoju ekipu. Posebno moramo pohvaliti redare koji su pazili na mir u dvorani i u školi te su bez žalbi i prigovaranja počistili dvoranu nakon završetka natjecanja. Na izlasku iz dvorane svi učenici su dobili malene linolade, a natjecatelji su imali vodu od sponzora. Navijačima se posebno svidjela pjesma „Neopisivo“ na koju su svi pjevali u jedan glas i navijali za svoj razred. Naša ravnateljica, s prekrasnom pletenicom na glavi nije željela tradicionalnu nošnju iz Sl.Kobaša sakriti pod majicom Line višebojca, ali ni „uvrijediti“ goste pa je na prednjem dijelu zakvačila majicu Line višebojca, a stražnji joj je dio otkrivao voljenu nošnju.Izjavila je da je jako zadovoljna  trudom učenika i da smo mi mala škola, ali radimo sve sa velikim srcem. I naš profesor TZK Mario Marković bio je zadovoljan uspjehom koji su postigli natjecatelji.

        Cijelom školom je mirisala ukusna, tradicionalna hrana kojom su bili počašćeni naši gosti, a to su skuhale naše vrijedne kuharice. Ne smijemo zaboraviti da su školu pospremile naše vrijedne čistačice, a cijelom školom su se čuli veseli glasovi profesora i svih ostalih zaposlenih u školi koji su se ponosili svojim učenicima. Bilo je vrlo zabavnih trenutaka i naša škola je ponosna što je dio Line višebojca te se nadamo da ćemo se vidjeti još koji puta sa ovim divnim ljudima, a posebno sa Linom. Sada nam preostaje čekati da vidimo kako će naši predstavnici proći u daljnjem natjecanju.

                                                                   Monika Tomljenović i Erika Ribičić, učenice 8.b razreda

slike pogledajte u fotogaleriji